Intervju

Prvi u fudbalskoj reprezentaciji

by Nemanja Jankovic | 05:03:2016 | 21:29:07


DŽEVAD RASTODER je prvi fudbaler koji je iz "Mornara" zaslužio poziv u dres nacionalne reprezentacije. Beskompromisni half, i jedan od najboljih odbrambenih igrača koje je iznjedrio grad podno Rumije, igrao je i za legendarne "Rođene", pa za "Budućnost", "Lovćen", "Čukarički", ali i na Evropskom prvenstvu za omladince u Njemačkoj.
 
NBN: Ponosni ste na činjenicu da ste baš Vi bili koji je zaigrao u dresu reprezentacije.
- Nije to mala stvar. Igrao se drugačiji fudbal, igra u kojoj je kvalitet bio jedino mjerilo vrijednosti. Nije bilo maminih i tatinih sinova koji su morali biti u timu. Jeste, prvi sam fudbaler u Baru koji je zaigrao u dresu reprezentacije, i izuzetno sam ponosan na to.
 
NBN: Počeci...?
- Odlično se sjećam početaka, jer je tada bio veliki zemljotres, 1979. godine. Mnogi od mojih tadašnjih saigrača počeli su u školi fudbala koju je vodio Mića Petrović. Vrlo brzo je ta sjajna generacija znanje počela da stiče kod Vaska Milosevića. Imena poput Jegulje Lekovića, Ćićija Vukoslavčevića, Bibezića, Vučinića, Macanovića, pokojnog Bata Kolara, Gaja Ugrenovića, nije imala takmaca u konkurenciji pionira. Mnogi se sjećaju, kada su bili organizovani veliki turniri, na kojima je učestvovao krem fudbalske igre, mi smo vrlo često bili na najvišem postolju.

NBN: I kao mlad igrač ste odskakali, pa ste morali igrati sa starijom generacijom?
- Moja sreća. Jača konkurencija, fudbaleri stariji, iskusniji i čvršći od mene, ali sam se upravo tu čeličio. Dešavalo se da, kada zaigram sa vršnjacima, bukvalno letim po terenu.
 
NBN: Prošli ste sve kategorije reprezentativne selekcije?
- Za prvi tim "Mornara" debitovao sam sa 16,5 godina. Postao sam prvo pionirski, zatim kadetski i omladinski reprezentativac Crne Gore, a vrlo brzo je uslijedio i poziv da budem dio Omladinske reprezentacije SFRJ. Za nju sam odigrao više od 25 mečeva. U pionirskoj reprezentaciji Crne Gore sam bio i kapiten, u generaciji u kojoj je igrao, recimo, Dragoljub Brnović. Igranje u bilo kojoj reprezentaciji treba zaslužiti, a jednom kada obučeš taj dres, osnovni cilj je zadržati ga. Igre u tadašnjem plavom dresu dovele su me na prag sjajnog transfera i dolaska u fudbalski grad kakav je Mostar, i igranja u klubu kakav je bio "Velež".
 
NBN: Da li je istina da Vas je gotovo svih 18 timova prve lige tada tražilo kao novu akviziciju?
- Apsolutno tačno. Bio sam na spisku i "Hajduka" i "Partizana". Spletom čudnih okolnosti stigao sam u Mostar. Sve je bilo dogovoreno da pojačam sarajevski "Željezničar", kao zamjena tadašnjem reprezentativcu Baljiću. Šef struke "Želje" bio je Ivica Osim. Međutim, želja moga oca bila je da zaigram u dresu "Veleža". Prste je umijesao i naš Baranin Pero Marđonović.
 
NBN: Umiješao prste kao menadžer?
- Ne može se tako reći. On je bio član Predsjedništva, i dobio je zadatak da mene dovede u "Velež". Pošlo mu je za rukom, a tri godine provedene u tom klubu nikada neću zaboraviti. U timu su bila četiri sjajna reprezentativca SFRJ - Enver Marić, Duško Bajević, Franjo Vladić, Vladimir Matijević. Pored njih i Međedović, Okuka, Semir Tuce je počinjao da igra... Od mlađih smo bili Tufek, Meho Kodro, Vanja Gudelj, kasnije kapiten spanske Selte, i ja. Sjajan tim za vrhunske domete. Pa, i kada sam bio na klupi, imao sam što da naučim od ovakvih imena.
 
NBN: Sa "Veležom" ste osvojili i Kup SFRJ 1985. godine, a kasnije igrali i Kup pobjednika kupova.
- Taj se osjećaj ne može opisati. Šta je tada značilo osvojiti Kup Maršala Tita! Sjajna atmosfera, a u finalu najjači tim te godine - "Dinamo" iz Zagreba. Igrali smo angažovano, ginuli jedan za drugoga i osvojili trofej. Nastalo je neopisivo slavlje. Kasnije su uslijedili i evropski mečevi. Igrao sam protiv "Rendžersa", "Borusije" iz Menhengladbaha...
 
NBN: Postali ste 1984. godine i prvak Jugoslavije sa omladinskom selekcijom Crne Gore?
- Po sistemu takmičenja, igralo se državno prvenstvo omladinskih reprezentacija na nivou cijele zemlje. Šest republika – šest reprezentacija. U finalu smo savladali Hrvatsku, a za nas su igrali Savićević, Šabanadžović, Zirojević, Pejović, Miročević.


NBN: Iz Mostara fudbalski put vas  je doveo u "Budućnost", gdje ste u polusezoni imali peh sa povredom, pa ste stigli u "Lovćen". Brzo ste se vratili i u matični klub - "Mornar".
- Sve, ali "Mornar". Te 1987/88. godine smo ušli u Međurepubličku ligu. Novica Vučković je bio predsjednik, a ekipa za respekt sa Vukićevićem, Kalezićem i drugima.
 
NBN: Iako ste "očijukali" sa turskim "Fenerbahčeom", i trenirali sa njima, nijeste ostali u Istanbulu. Sve je ipak bilo dogovoreno da zaigrate za "Etibru", klub manje tradicije, ali prvoligaškog statusa.
- Nisam imao sreće sa tadašnjim trenerom prvoligaša iz Turske, Milanom Ribarem, mnogo kvarnim čovjekom. Dovodio je igrače koje je želio, ali po principu ugrađivanja.  Doveo je dva igrača, jednog iz "Želje", drugog iz Šibenika. Uzeo je za njih po 80.000 maraka, a dao im po deset. Vrlo brzo ga je klub provalio, i on je dobio otkaz. Nisam navikao na te igre iza kulisa, tako da se nijesam najbolje snašao. Žao mi je samo svih onih navijača koji su očekivali da me vide na terenu.


NBN: Dvije godine ste proveli u "Čukaričkom" i doveli ga u veći rang takmičenja. U nesrećno ratno vrijeme nastupali ste za "Jastrebac", gdje je trener bio Milovan Đorić. Nakon toga, "Novi Pazar"...
- U Novom Pazaru sam igrao sa prijateljima - Kokom Perovićem i Kendijem Biševićem. Igrali smo baraž za prvu ligu, ali je u finalu, uz obilatu pomoć sudija, "Sloboda" iz Užica u dva meča bila bolja. Onda sam se ponovo vratio u "Mornar", ali sam zbog neslaganja sa tadasnjim čelnim ljudima napustio Bar. Pola godine proveo sam u Njemačkoj, da bih potom jednu godinu igrao i u Luksemburgu. Sa 32 godine sam se vratio u "Rumiju" na poziv tadašnje uprave, a igračku karijeru završio kao amater u starobarskoj "Slogi". Ne žalim ni za čim, igrao sam u reprezentaciji, na EP u Njemačkoj za omladince, zabilježio nastupe u Kupu Uefa i Kupu Kupova, proputovao pola Evrope. Radio sam ono što volim i za šta me je Bog stvorio. Ostao sam i dalje u fudbalu, ali ne kao trener ili menadžer. Sa dvojicom prijatelja stvorio sam "Bombonjeru", sportski kompleks za mali fudbal. Imam srećan brak i zdravu djecu. Supruga Jadranka, sin Alen i kćerke Emina i Mirela su moje najveće bogatstvo i pokretačka snaga.