Košarka

Kako je Mihailo Pavićević 1994. predvidio budućnost?

izvor; FOS Media - autor Branko Krivokapić | 02:06:2018 | 20:55:30

Foto: Sportski žurnal/Sergej Zabijako

Od Bara ćemo napraviti košarkaški centar!

U danu u kome je Mornar opijen šampionskim šampanjcem, kratak izvod iz njegove istorije: baštineći tradiciju Partizana, pokrenutog 1957, a nedugo kasnije i ugašenog, utemeljen je 1974. pod imenom Gimnazijalac. Među prvoligaše SR Jugoslavije smjestio se u sezoni 1993/1994. I tu zastajemo. U decembru 1994. Mihailo Pavićević, tadašnji, a i sadašnji trener Mornara – kluba koji je, zvačaće kao ironija, nosio nadimak po sponzoru „Voli“ –  dao je poveći intervju beogradskom Sportskom žurnalu.

U kome je, u prvom redu, govorio o budućnosti „kraljice igara“ u Baru.

Predstavljen je kao legenda crnogorske košarke, koja „želi da ovom sportu na našim prostorima ostavi jedan poveći trag, kakav do sada nijedan crnogorski klub nije u našoj igri pod obručima ostavio.“

Možda je u to vrijeme izgledalo pretenciozno za tim iz periferije, ali... Još tada, što je Žurnal promaklo, Mornar je mogao da se podiči da je iznjedrio kontinentalnog klupskog prvaka – Borislav Vučević, Nikolin otac, je sa Bosnom osvojio Kup evropskih šampiona 1978.

Uz podsjećanje da su u SFR Jugoslaviji klubovi sa Jadrana – Rijeka, Zadar, Šibenik i Split (Jugoplastika) – igrali važnu ulogu (reklo bi se: u dugom nizu godina bili i lokomotive), autor intervjua je upitao da li Mornar može da krene tim stopama i iskoristi njihova iskustva.

„Mi smo ona toplija, mediteranska varijanta ljudi i zato tražimo sunčanije mjesto pod košarkaškim Suncem“ – uzvratio je 36-godišnji Pavićević.

„Želimo da od Bara napravimo pravi košarkaški centar, stjecište poslenika igre pod obručima iz Jugoslavije, a i šire.“

Odgovor koji četvrt vijeka kasnije zvuči proročki.

Te 1994. Pavićević nije izostavio da pomene i podršku sponzora Primorke i direktora Velimira Vlahovića, „koji pružaju sve kako bi Mornar postao izuzetno jak klub u igračkom i organizacionom pogledu“; namjeru da se u Baru razvijaju talenti iz okolnih crnogorskih gradova, a kao moto je naveo da „ne pričamo puno već radimo; radi, pa makar i pogrešno“...

Od brodoloma do plovidbe crnogorskim šampionskim vodama

No, pod Rumijom i njenim koševima narednih godina i nisu baš tekli med i mlijeko. Mornar je 1998. nasukan; praktično je ugašen, a na sportskoj mapi ga je održala fuzija sa KK Primorka.

Narednih godina, iako sam klub nije dostizao željene vrhove, barska košarkaška traka je nesmetano „štancovala“ kvalitetan materijal: Saša Pavlović i Nikola Vučević (rođen u Švajcarskoj, počeo da igra u Belgiji, ali je bio član mlađih kategorija Mornara) su porasli do NBA visina, Mladen Šekularac i Slobodan Tošić osvojili zlato sa kadetskom reprezentacijom SRJ (1997), Đuro Ostojić igrao sa selekcijom SCG na Evropskom prvenstvu (2003) i Olimpijskim igrama (2004)... Prvi seniorski minuti dati „izvanjcima“ Nikoli Ivanoviću, Vladimiru Mihailoviću, Nemanji Radoviću.
 
A Mornar, koji je preležao dječije bolesti, padao i dizao se, koristio stečena iskustva, i puneći jedra energijom braće Pavićević postepeno sazrijevao, jačao...
 
Da bi u posljednjem danu maja 2018. zaplovio crnogorskim šampionskim vodama.
 
Više od krune dosadašnjeg rada, „istorijski uspjeh“, kako ga je nazvao Mihailo Pavićević, mogao bi se doživjeti kao skupocjen žeton.
 
Žeton, koji se može unovčiti nastavkom procesa organizacionog uobiličavanja kluba, daljom popularizacijom košarke u gradu pod Rumijom i stvaranjem i pružanjem ruke povjerenja talentima poput 19-godišnjeg Ognjena Čarapića, člana Mege, čije ime se našlo na spisku crnogorskog selektora Zvezdana Mitrovića.
 
Kao što je Mihailo Pavićević najavio 24 godine ranije, Mornar je našao svoje mjesto pod košarkaškim Suncem, a sada mora da bude pažljiv kako ne bi dopustio da ga sunčanica omami...